Četiri dana čistog užitka provelo je 15-ak članova našega društva (uz pratnju četvero članova HPD-a Mosor i Dinara) 19. – 22. lipnja u osvajanju malih i velikih planinskih izazova koje nudi Gorski kotar.

Ni visoke lipanjske temperature ni težina pojedinih dionica nije ih smela u ostvarenju cilja. Središnji dio ovog višednevnog izleta bile su Bijele i Samarske stijene, strogi rezervat smješten na središnjem području Velike Kapele.

Osim Bijelih i Samarskih stijena planinari su posjetili Vražji prolaz i Zeleni vir, Preradovićev vrh, Klek, Zavičajni muzej u Ogulinu, Ivaninu kuću bajki… Naravno da nije nedostajalo ni druženja ni pjesme što je već tradicionalni dio naših izleta.

Svoje je doživljaje i iskustva detaljno prikazala i Snježana Plazonja, “prvo pero” HPD-a Malačka.

Prvi dan, subota, 19.6.2021.
Petnaestak članova našeg društva, zajedno s još dvije nove i drage prijateljice iz HPD-a Mosor i dvoje starih prijatelja iz HPD-a Dinara uputilo se prema Gorskom kotaru, posjetiti masive Velike Kapele, dočekati prve ljetne dane na nešto višim nadmorskim visinama.
Uzbuđeni, kao djeca na školskom izletu, osobnim automobilima smo se uputili prema mjestu Vrata, nedaleko od Fužina.
Smještene u srcu gorskih šuma, okružene prostranim zelenim poljima, dočekale su nas male drvene kućice, koje su bile naš dom sljedeće dane.
Nakon smještaja i kraće okrijepe krenuli smo u istraživanje prirode oko nas.
Desetak članova uputilo se posjetiti dvije čarobne prirodne zanimljivosti spojene u jedinstveno zaštićeno područje nedaleko od mjesta Skrad – Vražji prolaz i Zeleni vir.
Vražji prolaz jedan je od najljepših kanjona Gorskog kotara, a posljedica je djelovanja vode koja je tisućama godina izjedala kamen i napravila sebi neobičan, ali impresivan put. Drugi dio ovog geomorfološki zaštićenog područja je zaista čudesan; 70 m visoka stijena koja s vrha pušta dva potočića da teku u slap koji pada pred otvor špilje u smaragdno zeleno jezerce i ulijeva se u potok Curak koji tu i izvire. Zadivljujuća moć prirode nahranila nas je energijom za nadolazeće dane.
Drugi dio ekipe uspeo je Preradovićev vrh smješten na istoimenom brdu iznad jezera Bajer, a do kojeg vodi takozvana Staza srna, koja je izgrađena još u 19. stoljeću. Vrh je ujedno i prekrasan vidikovac, a pruža pogled na tri jezera; Bajer, Lepenicu I Potkoš te okolne vrhove i mjesta Luč i Fužine. Treba li napominjati da taj pogled hrani dušu?
Onaj treći dio ekipe nam je ipak donio malo više radosti svojim ostankom u kućama, jer nas je na povratku dočekao miris roštilja, a takav dan se redovito završava pjesmom koja puni baterije za nadolazeće dane. 
Drugi dan, 20. 6. 2021., Bijele stijene – Vihoraški put
Kroz gustu maglu u naša Zelena vrata tiho se razlio dan. Temperature tipične lipanjske, ali uzbuđenje pomiješano s osjetnom dozom strahopoštovanja prema izazovu koji je pred nama ne izostaje.
Automobilima smo se dovezli do takozvanog 13.og kilometra do kojega se dolazi preko makadamskog puta iz mjesta Tuk.
Uspon smo započeli od Velikih vrata koja se nalaze 2 kilometra niže.
Sunce se uzdizalo visoko iznad više stotina metara visokih stabala, a s njim je rasla i temperatura. Početni dio staze ne otkriva nijednu od Bijelih stijena, ali zato povremeno daje mašti na volju zbog prepreka srušenih stabala koje treba prijeći, zaobići ili se ispod njih provući, ma baš kao u kakvoj video igrici. Kako je ovo područje strogog prirodnog rezervata, uz ostala uvriježena pravila najstrožijeg režima, vrijedi i to da se moć prirode ne dira, pa tako ako je priroda odlučila neko od svojih stabala poleći, nitko tu odluku ne smije ni mijenjati. Priroda uvijek ima odgovore, a trula drveća imaju važnu ulogu u šumskom ekosustavu.
Ova šuma je dom jele i bukve, koje okružene niskom paprati, daju dojam prave prašume.
Ovaj dio staze nije naročito zahtjevan, tu i tamo naišla je neka stijena koja je zagrijala naše ruke i noge za one koje tek slijede, a miris medvjeđeg luka ispunjavao je nosnice. Na križanju za Bijele i Samarske stijene po prvi puta uočavamo takozvane Prste, i zaista, ovaj masiv Velike kapele, bijel je kao snijeg, a bogat neobično oblikovanim vapnenačkim stijenama i brojnim ponikvama.
Sa samog dna Bijelih stijena gledamo kako njezini vršci dodiruju nebo, a postavljena sajla provučena kroz uske usjeke pomaže nam da stanemo kao spojnica ovih neobičnih i strahopoštovanja vrijednih stijena i plavetnog neba.
Pogled od gore je očaravajuć i pruža se prema vrhovima, naizgled ne tako dalekih Samarskih stijena, Bjelolasice, Kleka…
Grupna fotografija i povratak pod hladovinu stometarskih stabala, jer sunce nije imalo milosti, a vjetar kao da je zaboravio na nas, stoga je malo za reći koliko nas je vrućina na mjestima usporavala i umarala.
Nakon spuštanja s vrha Bijelih stijena, gdje penjačko umijeće nije izostalo, slijedili smo markaciju “u kuću” koja vodi prema obližnjim planinarskim zdanjima, koja nose imena prema ocu i sinu, Dragutinu i Miroslavu Hirtzu.
Planinarska kuća Dragutin Hirtz nalazi se na rubu slikovitog proplanka okruženog stijenama i šumom, a nešto niže nalazi se planinarsko sklonište Miroslav Hirtz, ujedno najnovije, a po mnogima i najljepše planinarsko zdanje. Osnovu skloništa čini drvena konstrukcija, a poseban doživljaj daje pročelje s velikom staklenom stijenom i zaista je posebna sličica smještena u srcu Velike Kapele.
Ovaj predivni proplanak iskoristili smo za malo duži odmor i okrijepu.
Drugi dio rute nastavljamo niz Vihoraški put.
Put je to osmišljen od strane Milovana Dlouhija i Želimira Kantura kao doprinos za 100. obljetnicu planinarstva u Hrvatskoj. Put koji spaja Bijele i Samarske stijene iznimno je izazovan, a na mjestima poprilično zahtjevan. Vodi nas s kamena na kamen, izmjenjujući se uzbrdo i nizbrdo, a najzanimljiviji dio – Ljuska, oštra visoka stijena koja izgledom opravdava svoj naziv, zahtjevna iznimnu koncentraciju i dobru koordinaciju ruku i nogu.
Nastavak puta doveo nas je do jednog od najzanimljivijih dijelova puta, do Ratkovog skloništa.
Sklonište uvučeno u stijenu, smjestilo se u zaklonu prirodne polušpilje, a kombinacija crnih greda i crvenih prozora daje mu posebnu draž. Zanimljiv za fotografiju, dovoljan za odmor i okrijepu, jedan je od najoriginalnijih drvenih objekata u Hrvatskoj.
I tu se otprilike završava današnja tura. Niz makadamski put natrag do 13. og kilometra.
Znojni, ljepljivi, umorni, s bolovima u koljenima, modricama po rukama i nogama, a oči i duša puni ovih neviđenih ljepota, vraćamo se u svoje kućice na red večere, pjesme i spavanja kako bi se spremili za nadolazeći dan.
Treći dan, 21. 6. 2021., zapadna skupina Samarskih stijena
Sunce je obasjalo našu zelenu dolinu najavivši predivan, ali i vruć dan. Kao i dan prije, automobilima smo se dovezli do sad već poznatog 13-og kilometra, od kud je i krenula naša tura. Danas je pred nama kraća i nešto lakša ruta. Lagani hod makadamskom cestom poslužio je kao zagrijavanje za strmi uspon do vrha Samarskih stijena.
Sami uspon traje otprilike pola sata, ali je izrazito strm, a u kombinaciji sa zemljanom stazom i nemilosrdnom vrućinom koja se probijala kroz gustu šumu jele i bukve, mora se priznati da nije lagan.
Već ispod samog vrha paprat se izvijala iza stijena i stabala i pozvala nas u okrilje nama već dobro znane “prašume”.
Vrh Samarskih stijena (1302 m) nije izrazito težak za uspeti ali pruža zanimljiv, ali ograničen pogled kroz granje na Bjelolasicu, Klek i južnu skupinu Samarskih stijena.
Nešto zanimljivije, ali i tehnički zahtjevnije bile su iduće stijene. Pa smo se tako kroz Dolinu vila prošetali do Stepenica (1280 m), a zatim preko Faraonove doline do Piramide (1280 m).
Šetnja između vrhova je nadasve predivna. Skakanje sa stijene na stijenu, vrtače i stijenama posute strmine, na trenutke daju osjećaj šetnje kroz kakve ljudskom nogom netaknute prizore iz National Geographica, a na trenutke miris borova i njihove iglice na tlu daju osjećaj kao da tamo negdje iza čeka neka skrivena plaža. Sve to zajedno s vjetrom koji je danas pronašao put do nas učinilo je ovaj dan nezaboravnim.
Zadnja među uspetim stijenama je prekrasan vidikovac iznad Doline suza. Zanimljivo je da gotovo svaka od stijena na samom vrhu ravna poput stola, što je idealno za kraći odmor, udahnuti ovaj predivno čisti zrak, i napuniti pluća za sljedeće korake.
Pred nama su još Veliki kanjon i Kocka šećera, impresivni i reprezentativni primjerci ovih predivnih stijena.
Igra prirode je zaista moćna, a ovdje nije imala zadršku.
Pružila sam je nevjerojatne prizore, i mada se područje na trenutke čini nepristupačnim i teško prohodnim, priroda nas je obgrlila i mi smo se jednostavno sjedinili s njom. Disali sa stablima, svijetlili sa zrakama sunca, letjeli s orlovima, uživali u ovim nevjerojatnim prizorima zahvalni moćnoj ruci prirode čija je maštovita igra sve ovo omogućila.
Naravno, da smo za kraj još jednom posjetili Ratkovo sklonište, još jednom mu se nadivili i puni slikovitih prizora niz makadamski put krenuli natrag do 13-og kilometra.
Mora da su planinari u ovom području ne samo poznati već i dragi mještanima, jer su nas u lokalnom kafiću dočekali pićem i pjesmom. Tako to valjda bude kad naiđe svoj na svoga, junak na junaka. A i što je bolji punjač od dobrog društva, srčane pjesme i svih doživljenih prizora?
Četvrti dan, 22. 6. 2021., Klek – Zavičajni muzej
Umorni, čeznutljivi, sretni, ali i već nostalgični zbog odlaska, spakirali smo svoje stvari i uputili se otploviti u zadnji dan naše četverodnevne avanture.
Automobilima smo se odvezli do Ogulina te parkirali podno početka planinarske staze u Bjelskom.
Pred nama je, lagana tura za kraj, ali nimalo olako shvaćena, jer pred nama je kolijevka hrvatskog planinarstva, sijelo vještica, usnuli div – Klek.
Klek je sjeveroistočni greben planinskog lanca Velike Kapele, a kojim dominira skupina visokih okomitih stijena. Klek se može podijeliti na tri dijela, gledajući iz daljine zbilja ostavlja dojam diva kojem su sjeverne hridine, Klečice – noge, srednji dio je Veliki Klek, a južni s vršnom stijenom, Potklek – glava.
Nešto manje od sat vremena uspinjali smo se kroz stoljetnu bukovu šumu, koja u ovim vrućim ljetnim danima pruža prijeko potreban hlad. Staza je predivna, ne toliko zahtjevna, a bogata fauna savršeno je upotpunjavala slikovitu prirodu. Tako su nas u svojim ružičastim nijansama pozdravljali endemični kitajbelov jaglac i flakavi sleč, a već na sljedećim koracima svoje latice raširili su žuti sračnik, bijeli stolisnik i još razne druge endemične vrste. Malo više pažnje zaokupio nam je predivni neobični divlji ljiljan, odnosno narančasta grančica, koji nas je pratio sve do samog vrha.
Na točno 1000 m n/v, na vrhu strmih šumovitih padina, dočekao nas je planinarski dom Klek. Ovo kameno zdanje gostoljubivo nas je smjestilo u svoju hladovinu na kratku pauzu i okrijepu.
Nastavak staze vodi kroz mješavinu bukove i grabove šume, preko skala, koje su ujedno i jedini uistinu zahtjevniji dio uspona, pa traže oprez i koncentraciju. Cijelim putem pruža se prekrasan pogled na okolne vrhove pa taj drugi polusatni dio prođe za čas.
Na 1182 m n/v, smjestio se Veliki Klek, najviši vrh, kamena glavica povrh stjenovitih okomica. Na obzoru nigdje oblačka, pa pogled nesmetano leti prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaci. Sunce je pružilo svu svoju divotu ali i štetnosti u punom sjaju pa brzinski slijedimo protokol, kriška lubenice, zajednička fotografija, jedno krštenje, i spuštamo se u hladovinu planinarskog doma na dužu pauzu.
Zadnja etapa naše predivne ekskurzije je posjet Zavičajnom muzeju u Ogulinu.
Počast braniteljima s ovih prostora, pogled u prošlost Ogulina, živopisni životni put Ivane Brlić Mažuranić i za kraj, naravno, soba posvećena počecima hrvatskog planinarstva i alpinizma, predivna vremenska kapsula u kojoj smo putem fotografija proživjeli sve važnije zgode i nezgode naših utemeljitelja i ostalih važnih osoba kroz povijest.
Što reći osim da su ovo bila predivna i živopisna četiri dana.
Priroda i društvo zaista mogu puno, a kad se pronađe ovako dobro društvo, vrijeme bude ne samo dobro provedeno, već i brzo proleti.
Hvala našim prijateljicama iz HPD-a Mosor na poklonjenom povjerenju, hvala našim jedinstvenim prijateljima Valeriji i Slavenu iz HPD-a Dinara, koji je ujedno podijelio i “teret” vođenja ove dane s našim vodičima. Najveće hvala našoj glavnoj vodički Ivani Jozić na besprijekornoj organizaciji, na savršeno osmišljenoj turi kao i ostalim vodičima, Kristini Šustić Vulas, Mariju Vulasu, Ivni Petric, Ivani Perici i vodiču pripravniku Josipu Rimcu koji su na svakom koraku bili potpora i pomoć.
Eto tako nam je bilo!
Ponovilo se!
S.P.
Galerija (+ 20 slika)