Kretanje i boravak u planini
Već na samom početku uspona svaki neiskusni hodač čini istu pogrešku. Osjećajući se odmoran i pun snage krenut će brzim tempom, sve dok vrlo skoro ne stane, iscrpljen i zapuhan, hvatajući zrak. »Planinarske muke« su izvor najvećeg nerazumijevanja za planinarstvo u neplaninara..
Znojenje služi termoregulaciji, kako bi se tijelo riješilo viška topline. Prema tome, znojenje je korisno, osim kada znoj curi u kapljicama, iz jednostavnog razloga što se tako gube sol i tjelesna tekućina. Sol i tekućinu treba pravovremeno nadoknađivati jer će u protivnom zatajiti termoregulacija, tvoj će se »motor« »pregrijati«, a ti ćeš biti oznojen i prekomjerno iscrpljen.
Da bi mogao podnijeti dugotrajno pješačenje i ostale planinarske napore, planinar treba biti u što boljoj fizičkoj kondiciji. Ako se obično na usponu zapušeš prije nego te noge počnu konstantno boljeti, trebaš poraditi na kondiciji ili skidanju viška kilograma, a dotada ne idi na zahtjevnije izlete. Ako te noge zabole prije pluća, znači da si u dobroj kondiciji. U oba slučaja treba na vrijeme smanjiti tempo, pa neće biti nikakvih bolova ni muka.
Tempo skupine se u pravilu prilagođava najsporijem članu skupine, da bi sporiji pješaci mogli pratiti skupinu s raketnim motorima. To humano pravilo u praksi se baš i ne primjenjuje, ali ako si spor, ne dozvoli da ti jači i brži nametne svoj tempo! Čini li ti se da hodaš prebrzo i da ne možeš više? Uspori ili se odmori! Čini li ti se da hodaš presporo i da bi mogao brže? Ne žuri: štedi energiju!
Na čelu i začelju većih skupina uvijek treba biti po jedan iskusan planinar. Vodič pazi na markacije i brine za tempo hoda skupine, a zadnji (tzv. metla ili gonič) brine za one koji su zaostali u napredovanju. Velike skupine, zbog razlike u kondiciji i stilu te brzini hodanja, uputno je ponekad razdvojiti na više manjih skupina, ali to treba činiti dogovorno i pravovremeno – prije nego što se kolona rastegne. Članovi svake skupine moraju se držati zajedno (ne baš za ručice, ali može i tako).
Hodanje po planinarskim stazama
Promatraj stazu ispred i ispod sebe kako se ne bi dogodilo da zapneš za korijen drveta, upadneš u neku rupu ili blato, posklizneš se na klizav kamen ili zapneš za nisku granu. Izbjegavaj naslage starog lišća jer nikad ne znaš što je ispod njih. Želiš li nešto pogledati, zastani, pogledaj, fotografiraj, ali ne skreći sa staze i ne odvajaj se od skupine!
Na strminama, gdje se to može, treba se penjati u zavojima, ne krateći stazu, jer tako bolje održavamo ravnotežu i manje se umaramo. Na mjestima gdje možeš birati između dvije staze, računaj na to da je kraća ujedno i strmija.
Na uskim grebenskim i osiguranim stazama svaki tvoj korak neka bude promišljen i stabilan. Na svim stazama, a pogotovo na njihovim strmijim dijelovima, drži dovoljan razmak kako ne bi došlo do domino-efekta i kako ne bi morao na nespretnom mjestu zastati u raskoraku.
U visokim planinama na vrh se polazi noću, prije svitanja, kada je tlo još smrznuto, pa je opasnost od lavina i poskliznuća manja. U nižim planinama gdje nema te opasnosti, izbjegavaj hodanje noću.
Izbjegavaj hodanje po cesti. Za razliku od zemljanih staza ceste ne ublažavaju udarce nogu o tlo, pa tako više umaraju i nabijaju stopala. Uz to, na prometnim cestama umjesto čistog zraka udišemo nečisti, a nepažljivi vozači mogu naletjeti na pješake. U slučaju da ipak moraš hodati cestom, onda idi lijevom stranom, nasuprot kretanju vozila. Za veće skupine vrijedi suprotno pravilo: hodati treba desnom stranom, u koloni.
Dugotrajno hodanje u nerazgaženim ili premalenim gojzericama ili s nedovoljnim brojem čarapa (najmanje dva para!) na nogama može izazvati žuljeve. U slučaju žulja, još prije nego se pojavi mjehur treba zalijepiti flaster i po potrebi obući još čarapa. Nove gojzerice treba razgaziti na kraćim izletima.
Pri hodanju dosta pomažu hodački (teleskopski) štapovi, jer te svakim korakom rasterećuju 5-6 kg, dakle za jedan dan 6-8 tona. Eto efikasnog načina mršavljenja! Kada hodačke štapove ne koristimo, treba ih pričvrstiti na naprtnjaču tako da ne prijete ubodom planinarima u našoj blizini.
Kako bismo se u slučaju pada mogli spretno dočekati, za vrijeme hodanja ruke trebaju biti slobodne (izuzetak su štapovi). Doći ćeš možda u napast da prazne ruke gurneš u prazne džepove, ali ako nemaš i praznu glavu na ramenima, sjetit ćeš se da je to, iz istog razloga, još opasnije.
Ako ti gojzerice propuštaju vodu, na noge preko čarapa navuci obične PVC-vrećice, kako bi ti noge ostale suhe. U naprtnjači ponesi rezervne čarape. Neki planinari gojzerice špricaju sprejem za impregnaciju kože, kako bi koža duže zadržala svoja svojstva. Treba, međutim, znati da gojzerice obično najprije popuste i promoče na šavovima, a ne kroz kožu.
Kočenje pri silasku poseban je napor za noge i lako se dogode padovi i ozljede. Zato se kaže da je silaz teži od uspona. Ne samo da se tako kaže, nego je uistinu tako! Naime, poslije dugotrajnog i napornog uspona umorni smo i opušteni pa nam silaz teško pada, a zaboravljamo da smo uspevši se na vrh svladali tek pola puta. Usredotoči se i pazi kako hodaš pri silasku. Imaj na umu da su na silasku posebno opterećena koljena i hrskavice u njima (trajno oštećenje zove se artroza, a to znači kraj planinarske karijere) i mišići (grčevi!). Pogotovo izbjegavaj trčanje nizbrdo!
Odmor
Kod uspona otprilike svakih sat vremena treba učiniti kraći odmor (najviše nekoliko minuta, kako se ne bi ohladio, a potom prehladio). Prvu takvu stanku iskoristi za zatezanje vezica na cipelama i prilagođavanje naprtnjače. Veći odmor potreban je svakih 2-3 sata hoda, najbolje u nekom čvrstom objektu. Veći odmor planiraj za vrijeme najveće podnevne žege. Čim dođeš na odmorište na kojem se namjeravaš duže zadržati, presvuci se u rezervnu odjeću i, ako je hladno, odmah zagrni vjetrovkom. Premda ti to naizgled godi, na odmorištima izbjegavaj sunčanje tj. izležavanje na suncu, jer ono uzrokuje tromost i umor, a užitak pretvara u mučenje! Ako smo duže vremena izloženi suncu, treba zaštititi glavu, zatiljak i ramena.
U trenucima kada se osjećamo slabo i iscrpljeno, za oporavljanje koristimo autotransfuziju. To nije transfuzija krvi za automobile već položaj tijela u kojem su glava i noge blago povišene. Tako se postiže gravitacijsko slijevanje krvi prema srcu i ostalim životnim organima. Takav način odmora osobito je koristan za obnovu energije izgubljene dugotrajnim hodanjem.
(https://www.hps.hr/planinarstvo/osnove-planinarstva/kretanje-i-boravak-u-planini/)
